Ništa nije zauvijek.
Al', ja se ipak pomolim da kraj tebe ostarim.
Al', ja se ipak pomolim da kraj tebe ostarim.
Ne ostavljaj me samu u svim ovim krikovima i bolu.
Čak ni onda kada ti kažem da mi treba tišina, ne odlazi.
Jer ja tu tišinu želim da dijelim sa tobom.
I kad sam hladna i ravnodušna, ja to nikad nisam za nas.
Ne okreći se kada ti pružam ruku. Iako je to sasvim prividno, iako je možda tek krijem iza leđa, i pomalo navire. Znaj da mi treba tvoj stisak.
Ti to trebaš da znaš!
Ne stvaraj urlik, tamo gdje ga nema. Ja samo bolujem od ove daljine među nama.
Volim zimu, samo kada me grlis u krevetu moje sobe.
Kada se smijes sa mnom, mogu da zavolim sve sto inace ne volim.
I mogu da budem sve sto ti zelis da budem.
Jer se ne bojim, i znam da za mene ne zelis nista osim najboljeg.
Mogu da placem od smijeha, smijem se kroz suze.
Budem najfinija, najljubaznija, mogu i da cijenim one koje ne cijenim, samo kad ti ugledam taj osmijeh na licu. Svima bih skinula kapu s glave, samo kada bi nas pustili da izgradimo svaki nas san. Izvlacis najbolje iz mene, crtas me svojim pokretima.
A moja desna ruka se navikla na nesto novo. Nesto sto me veze za tebe jos vise. Nesto cim tvoj zivot prihvata moj jos jace.
Hvala ti za srecu u ocima, za najvecu prekretnicu u mom zivotu. Hvala za ovo sto sjaji na mojoj desnoj ruci, i za rijeci kojima si me kupio za zauvijek.:)
Vrijeme prolazi. Samo jos da provedem neko kvalitetno vrijeme sa knjigom.
Jesen je.
Sarena a tamna. Tmurna i kisovita.
Hladni vjetrovi uspjeli su odnijeti sve osmijehe sa ulice. Sakriti ih u kuce.
Svi kao da su napustili ovaj grad. Zato ne volim kada nebo ovako place.
Svi bjezimo, da ne slusamo i ne gledamo jauk neba.
Samo..dok neki bjeze u svoje tople domove, neki ruku pod ruku traze ognjiste napolju.
Tu pronalazim ljepsu stranu u ovim hladnim jesenjim danima.
Kada me zagrli cvrsto da hladnocu umanji.
Poljubi, pa se pojave leptirici kao prvog dana.
Hladnoca nestaje. I znam, osjetim, vidim, nema ljepseg osjecaja na svijetu.
Pruza ljubav svakim dahom, a lijeci osmijehom.
i kad mi pruza ruke...kao da me sva sigurnost i ljubav ovog svijeta zastite. Jer nigdje nisam sigurnija.
I voljet cu, i jesen, i zimu, i porljece i ljeto. I svako godisnje doba, u sve vremenske neprilike i prilike. I voljet cu te svakim svojim dahom, sve dok me ima.
Da te zagrlim najjace sto mogu.
Da me zagrlis najjace sto mozes.
Znas onaj zagrljaj....kad kosti pucaju.
Sve drugo cu preboljeti.
Samo se za ovu ljubav molim.
U pozadini jedna od mojih omiljenih pjesama svira.
On u mislima. Leptirici u stomaku. Osmijeh na licu.
Ne pamtim sebe ovakvu.
Ne sjecam se ovakvih osmijeha, niti ovakve srece.
Znam da je sve tu, otkako je on tu.
Nisam od onih koji mogu da pisu romane o sreci.
Ja cu o svojoj da sutim.
Da se zahvalim Bogu sto sam nakon svih onih kisa docekala ovu svjetlost.
I da pozelim da ostane tu, zauvijek.
Jer sve stima, otkako njega imam. (:
